Gazde su tamburaški sastav pod utjecajem rocka, a popularno su zvani “Tamburaši u kožnim jaknama” ili kako su ih prozvali glazbeni novinari “Zagrebački Beatlesi s tamburama”. “Ja pijem da zaboravim”, “Još i danas zamiriši trešnja”, “Ružo moja crvena”, “Ostarit ću ja, ostarit ćeš ti” i “Neće snaša tamburaša” najpoznatije su njihove pjesme.

Sasatav su osnovali u Zagrebu, točnije predgrađu Markuševec, kvartovski mladići Marko Bujanović, Silvio Šimunković, Vladimir Kota, Mario Kršić, Damir Popović i Robert Šerić. Pod svoje ih je uzeo primaš Damir Miki Mihovec. U samo mjesec dana transformirali su se iz nepoznatog kvartovskog benda u medijsku i estradnu atrakciju.

Prvo pojavljivanje na nekom festivalu bilo je na Zlatnim žicama Slavonije u Požegi. Osvojili su publiku kao najbolji i kao najperspektivniji tamburaški sastav pjesmom “Zbog tebe sam to što jesam”, koja je bila novina u svijetu tamburaške glazbe u bilo kojem pogledu muziciranja i podijelili glazbenu scenu i javnost. Nastup u kožnim jaknama, tada rokerskim simbolom i atipično, žestoko sviranje tambura. Jedni su bili oduševljeni, odmakom od tradicionalnog, novim smjerom tamburaške glazbe, dok su im drugi, ipak u manjini, to isto zamjerali kao i ‘skandalozan’ stil odijevanja, te pristup sceni, sve dotad neviđeno u tradicionalnoj i tamburaškoj glazbi. Publika je bila osvojena, ali kritika je bila zbunjena i suzdržana. Ipak, samo za kratko.

Zatim slijede prve nagrade. Prvu osvajaju na festivalu “Domoljubne pjesme” u Slavonskom Brodu pjesmom “Ja sam svoje prolupao dane”, sljedeću na festivalu “Pjesme Podravine i Podravlja” u Pitomači pjesmom “Duša u čaši”, a ubrzo nakon toga slijedi i najprestižnija hrvatska glazbena nagrada – Porin 1994. godine.

Jedna crtica iz biografije koja svjedoči o iznimno velikoj popularnosti, ne samo za standarde tamburaškog benda, su i tradicionalni koncerti u zagrebačkom Domu sportova, koji su se održavali 12. prosinca četiri godine zaredom, kojima je prosječno prisustvovalo 12.000 ljudi. Dva puta napunili su i KD Lisinski. Pothvat nevelikog broja bendova.

Danas se mogu pohvaliti Večernjakovom Ružom popularnosti, Zlatnom pticom Croatia Recordsa za 100.000 prodanih nosača zvuka, desecima koncerata u Europi, Sjevernoj Americi i Australiji, deset izdanih albuma i nekoliko velikih hitova. Ipak, njihov najveći uspjeh bez imalo sumnje je približavanje nacionalnog instrumenta, tambure, mladoj generaciji; Mihovec i Šljivac danas će reći: “Jednostavno, željeli smo tamburu približiti mladima.”